ena's blog

Iako malena i krhka, Chihuahua je okretna, brza i neustrašiva. I kratkodlaka i otpornija dugodlaka Chihuahua ljudima pružaju zadovoljstvo i vjerno su društvo. Podrhtavaju i na povjetarcu, a najsretnije su kada su u krilu svog ljudskog prijatelja. Stoga najviše vremena provode u kući i prekrhke su za život na otvorenome.

- Iako ima mnogo različitih teorija o porijeklu Chihuahuae, navodi se da je rasa dobila ime po najvecoj sjevernoj meksickoj državi -Chiuahua.
- Specifičnost kod uzgoja civave bila je u tome, da bude pas za pratnju, ali mogla se i trenirati da radi mnogo korisnih stvari.
- Chihuahua može biti kratkodlaka i dugodlaka. Svaka boja -jednobojna, sa oznakama ili šarena -je prihvatljiva.
- Chihuahua su prilagođene u svim prostorima i dobri su ljubimci u gotovo svim klimatskim i životnim uvjetima.
- Chihuahuae se mogu smatrati kao psi "za krilo i maženje" jer one naprosto uživaju biti sa svojim vlasnicima.
- Chihuahuae ne zahtijevaju puno njege, prostora i vježbe, ali zahtijevaju određenu pažnju i puno TLC-a.
- Chihuahuae su izvrsni psi čuvari. Sluh im je oštar, a lavež glasan i prodoran. -Poznati su po tome što plaše provalnike i upozoravaju vlasnike kad izbije požar ili neka druga opasnost.

Zašto su ti mali psi tako dragi?
Odgovori su brojni. Osim što su slatki, mili, šarmantni, srčani i bistri, lako ih je odgojiti i voditi sa sobom bilo gdje; oni su otvoreni, odlični su čuvari; oni su zdravi, odani i privrženi svojim vlasnicima.
Chihuahua živi veoma dugo, 20 plus još nekoliko godina u nekim slučajevima. Pobrinite se za potrebnu veterinarsku njegu, sredinu okruženu ljubavlju i odgovarajući trening, i vi ćete uživati u dugom i nagrađenom prijateljstvu.
Njega
Chihuahua je prirodan pas; nema rezanja repova ni kupiranja ušiju. Dlaka nije trimana, ogoljela, obrijana ili čupava. Lako je voditi brigu o psu i njegovati ga.

Ako ne želite da vaša Chihuahua postane agresivna, trebali bi se igrati nježno s njom. S druge strane, mogla bi pomisliti da je agresivno ponašanje dopušteno i vi nikad ne biste bili sigurni kad bi se ispoljilo. Ako je Chihuahua naučena na agresivnu igru ili da napada, mogao bi ugristi svog drugog druga za igru, pa bio to neki drugi pas ili čovjek.

Morski pas tijekom svog života promijeni na tisuće zubi!

-Drekavci(majmuni)tako glasno urlaju,da se mogu čuti na udaljenosti od preko 3km!

-Arktička buba moze da preživi temperaturu nižu od -60 stepeni celzijusovih!

-Zvono jedne džinovske meduze imalo je 2,29m u prečniku,a pipci su joj bili dugi preko 36m!

-Otrov najsmrtonosnije meduze može da ubije čovjeka za 30 sekundi!

-Krokodili često gutaju kamenje da bi mogli duže da ostanu pod vodom!

-Medvjedi su jedina stvorenja koja hodaju oslanjajući se cjelim tabanima!

-Koristeći jezik znakova gorila Koko je uradila test inteligencije (IQ) sa rezultatom od 95 poena!

-Kamile imaju najlošije čulo mirisa u cjelom životinjskom carstvu!

-Delfini priskaču u pomoć davljenicima gurajući ih ka površini!

-Leteće ribe mogu da "prelete" 400m i da se vinu 6m iznad talasa!

-Riba čistaćica će obavljati posao čak i u ustima ajkule!

-Najveći poznati zmijski zalogaj je bila antilopa teška 60kg!

-Dok lete kolibrići zamahnu krilima 90 puta u sekundi!

-Mušice galiće udare krilima 1000 puta u sekundi!

-Muha skoči silom 20 puta jačom od one kojom se lansira svemirska raketa!

-24 hiljada tona ostataka hrane sakupe svake godine poslije proslave Dana zahvaslnosti. Uzgajivači svinja u Filadelfiji i njima hrane životinje!

-Džon Ficdzerald Kenedi u prosjeku je izgovarao 350 riječi u minutu!

-Javnu osudu jatu lasta i zabranu njihovog preleta iznad crkve zbog cvrkutanja tokom propovjedi izrekao je jednom davno biskup iz Trira u Njemačkoj!

-15 različitih krckavih zvukova umjesto suglasnika sadrži jezik kojim govor Zulu narod iz Južne Afrike!

-Filipinci koriste samo jedanaest glasova!

-Starije osobe koje na život gledaju sa vedrije strane za 23% manje oboljevaju od srčanih bolesti nego njihovi vršnjaci pesimisti!

-Više od jedne šoljice espreso kafe šteti zdravlju!

-Hrčak moze da spremi zimnicu i do 50kg tešku!

-Najveća žaba je žaba golijat. Dugačka je 90cm,a teška 4kg!

-Najdalji skok napravila je žaba bukačica,7,14m!

-Žaba princ živi 12 godina!

-Najstarije živo biće je žaba bukačica koju su iskopali rudari. Ona je poslijee nekoliko sati obamrlosti živnula i utvrđeno je da je stara 20000 godina!

Čak i najveći luđaci za volanom tvrde da im crno-bijele pruge odmah bodu oči - a što je s hodajućim zebrama u afričkim savanama? Koče li lavovi i ostale beštije kada ugledaju zebru?

Pitanje je od tolike važnosti da su se njime pozabavili i ozbiljni znanstvenici, koji su se, kako to obično biva, uspjeli zavaditi zbog mnoštva proturječnih teorija. Najpoznatija od njih je ona koja je carevala u sedamdesetim godinama, pod radnim nazivom 'kamuflaža u fatamorgani'.

U prijevodu, dok zebre šeću afričkom savanskom špicom na visokim temperaturama, njihove crno-bijele pruge počinju titrati i dolazi do Copperfieldova učinka 'nestajanja zebre'. Što se nas tiče, ta teorija uopće ne drži vodu, a kamoli da štiti zebre od okrutnih prodržljivaca kao što su lavovi, budući da su zebre zauzele visoko drugo mjesto na listi kraljevih omiljenih poslastica.





Teorija broj dva zove se 'reguliranje temperature tijela'. Lako je znanstvenicima zamisliti da crne pruge privlače više sunca od bijelih, a nije rijedak slučaj ni da su im mjerili temperaturu pojedinih polja, pa tako ispada da razlika između temperature pojedinih pruga iznosi do 20 stupnjeva Celzijusa, čime se stvara dobra cirkulacija zraka, tj. životinja bolje podnosi toplinu. Eto konačno pravog rješenja i za vašu katastrofalnu cirkulaciju!

Naravno, nije za odbaciti ni teorija seksualne privlačnosti koja kaže da grafički uzorci zebra služe samo tome da zebre lakše prepoznaju svoju škvadru - zebre koje žive u kvartu stepa, zatim one nobl zebre koje žive na Beverly Hillsu, tj. u brdima, ili obične sive zebre, budući da se različite vrste zebri ne žele međusobno pariti ni za kakve pare.





No, ona koju je čovječanstvo najviše iskoristilo bazira se na zbunjola-principu 'sad me vidiš, sad me ne vidiš', a šljaka tako da crno-bijele pruge služe tome da zavaraju ce-ce muhe koje prenose i na čovjeka opasnu bolest spavanja. Zunzare se zbune i ne znaju gdje upiknuti zebru, budući da zbog tih hipnotičkih pruga ne znaju gdje počinje, a gdje završava zebra. Ako ništa drugo, konačno smo otkrili kako se zaštititi od ce-ce muha na godišnjem u Africi! Prugasta tunika od glave do pete, pa da vidimo kako će se napiti vaše krvi.





Još jedan dokaz da svijet marketinga i oglašavanja godinama nemilice iskorištava ovaj prastari trik je novootovorena izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 'Umjetnost uvjeravanja', a čija ulazna instalacija i kasnije podloga za izložena djela unutar samog muzeja (hipnotičke crno-bijele šare) u velikoj mjeri može zahvaliti samo ovoj elegantnoj afričkoj životinji. Čisto sumnjamo da su joj dali koji postotak za autorska prava

NAZIV: Suri orao (Aquila chrysaetos)
OPIS: Uhvaćen mlad i uzgojen orao postaje vrlo pitom, tako da se može naučiti da za gospodara lovi.
IZGLED: Suri orao je najveća, najsnažnija i najzbijenije građena grabljivica među srodnim vrstama, lovna ptica svih naroda jahača u unutrašnjoj Aziji, junak bajki i istinski lik heraldičke životinje, pojam čvrstoće i snage. Dugačak je 80 do 90 cm, a raspon krila iznose mu dva metra i više.
STANIŠTE: Suri orao živi u planinama, kao i u vrlo prostranim šumama Europe i Azije, a zalijeće se i u sjeveroistočnu Afriku. Najčešće naseljava na potpuno nepristupačnim stijenama. Sjedinjeni i stalno povezani par orlova žilavo pridržava jednom odabrano područje, pa ga, ako mu to dopušta obilje divljači, ne napušta ni zini , već u to vrijeme čak redovito pohađa svoje gnijezdo. Otuda odlazi orlovski par svakog dana na svoje lovne pohode. Mjesto gdje su noću počivali orlovi napuštaju tek kasno po izlasku sunca, pa na znatnoj visini kruže iznad svog područja. Jao divljači koja nije osobito brza kad je ugledaju oštre oči: izgubljena je, ako je ne spasi kakav slučaj.
HRANA: Jednako kao što oba partnera zajednički love, tko i zajednički jedu raskomadani plijen. Orlov plijen je vrlo raznolik. Od srednjoeuropskih ptica pred njim su sigurne samo grabljivice, lastavice i brze pjevice ,a od sisavaca a samo velike životinje

Koala je životinjica sivog krzna, ponekad s malo bijelog.
Ima veliki crni nos i velike dlakave uši. Koala ima
dugačke ruke i kratke noge sa vrlo dugim i oštrim
kljovama za lako penjanje i držanje na drveću. Gotovo
nema repa.

Nekada ga nazivaju Koala medvjedić, ali to nije. Živi na drveću eukaliptusa i silazi na zemlju samo da bi prešao na drugo drvo.

Koala sjedne u rašlje drveta i tako spava većim dijelom dana, čak po 18 sati. Kreće se i hrani uglavnom tijekom noći. Jako je izbirljiv u hrani i jede samo lisće određenih vrsta eukaliptusa. Tekućinu dobiva iz lišća i zato vrlo rjetko pije vodu.

Koala je sisavac-tobolčar. Ženka donese na svijet samo jedno mlado. Nosi ga u tobolcu dok ne naraste da se može samo držati, a onda samo izlazi iz tobolca i penje se na njena leđa gdje ostaje dok ne odraste.

Koale su se vjerovatno prvi put pojavile u Australiji u vrijeme kad se Australija počela kretati prema sjeveru, polagano se odvajajući od Antarktika , prije nekih 45 milijuna godina. Najstariji fosili koala pronađeni u Australiji stari su preko 25 milijuna godina. Kako se klima mijenjala i Australija postala suhi kontinent, u prilagođavanju vegetacije razvilo se i eukaliptus drvo (Gum Tree) i koale su preživjele zaviseći o njemu za prebivanje a osobito za prehranu.

Domorodci su, vjeruje se, dosli u Australiju prije 60 tisuća godina ili više. Koale su, kao i ostale Australske životinje i ptice vrlo važan dio Domorodačke kulture i pojavljuju se u mnogim Domorodačkim legendama i mitovima. Iako su bile važna domorodačka prehrana, koale su živjele u vrlo velikim brojevima prije dolazka Europljana u Prvoj Floti 1788 godine. Prvi Europljanin koji je opisao koalu je John Price. On ih je opisao u svom putovanju kroz Blue Mountains nedaleko Sydneya, 1789 godine. Godine 1798 dano im je naučno ime: Phacsolarctos cinereus, što znači pepeljasto sivi medvjedić tobolčar. S vremenom je otkriveno da koale nisu medvjedi, vec članovi spečificne grupe sisavaca nazvani tobolčari, koji rađaju živo mlado i nose ga u tobolcu. Danas većina tobolčara živi u Australiji i djelovima Nove Gvineje.

Koala, vjeruje se da na Domorodačkom jeziku, ili barem u većini od njih, jer u Australiji ih postoji nekoliko stotina, znači ne piti. No postoji i vjerovanje da je naziv izvorno nastao od Europskih doseljenika, od rijeci: cullewine, koolewong, colo, colah, kaola. Koala, karbro, boorabee i goribun.

Kako su se nove kolonije širile i počelo masovno krčenje šuma za poljoprivredu, uništavalo se prebivalište i izvor prehrane životinjskog i ptičjeg carstva. Europski došljaci vidjeli su u koali izvor krzna za bogato europsko tržište i u godinama sve do 1930 milijuni koala su ubijeni za krzno.

Već godine 1924 koale su iskorjenite u Južnoj Australiji, opasno ugrožene u Novom Južnom Velsu i procjenjeno da samo oko 500 životinja živi u Viktoriji. U međuvremenu lov na koale prešao je sjeverno Queensland. 1919 godine Queenslandska vlada je proglasila šestomjesečnu otvorenu sezonu na koale i samo u tom vremenu 1 milijun je ubijeno. Iako je sezona službeno ostala zatvorena sve do 1927 godine, kad je sezona ponovo otvorena, preko 800.000 koala je ubijeno samo u jednom mjesecu. Zgraženost javnosti prema pokolju natjerao je vladu u svim Australskim drzavama da do kraja 1930-ih godina proglase koale zaštićenom vrstom. Nažalost, takav zakon nije donesen i za drvo eukaliptusa, o kojem koale ovise, te se rušenjem tog drveća nastavila opasnost koja prijeti koalama.

Danas u svim državama ostavljene su zašticeni dijelovi šuma za kolonije koala. U tome prednjači država Viktorija, koja je prva potpuno zaštitila koale, njihove naseobine i prehranu. Koale su se oporavile i postale jedan od simbola Australije i pored kengura prateća slika uz ime Australija.

Sibirski tigar (Panthera tigris altaica) ili mandžurski tigar stanovnik je Azije. To je divna, prekrasno ukrašena i obojena mačka. Vitka je, viša i lakše građena mačka od lava. Sibirski tigar može biti dug od vrha njuške do kraja repa čak do 4 metra. Visina do ramena može biti do 1,10 metara, što ga čini najvećim i nasnažnijim među tigrovima. Težina koju može doseći prelazi nevjerojatnih 300 kilograma. Crne pruge na tigrovu hrđavo-žutom krznu prekrasno su raspoređene po cijelom tijelu; ne postoje dvije identične životinje, a pruge se mogu usporediti sa otiskom prstiju kod čovjeka. Osnovna boja na leđima je tamnija, sa strane malo svjetlija. Sa donje strane tijela i unutrašnjost nogu krzno je bijele boje. Dlaka sibirskog tigra je dulja i gušca od dlake ostalih tigrova, a što je posljedica okoline u kojoj on obitava (Sibir). Glava mu je okrugla, urešena manjim ušima, na kojima sa stražnje strane dolazi po jedna veća bijela mrlja. Oči su mu žutosmeđe, a njuška nešto kraća od njuške lava. Brkovi dužine i do 20 cm ukras su glave, dok s bočnih strana obraza ima dulju dlaku koja strši i nalikuje bradi. Jezik mu je dug i hrapav, a u čeljustima ima snažne očnjake s vrlo oštrim rubom s unutarnje strane, poput noža, a njihova dužina seže i do 6 cm. Na dugim i snažnim nogama ima ogromne šape s pet prstiju s oštrim i dugim kandžama, koje prema potrebi uvlači ili izvlači. Rep sibirskog tigra je dugačak cca 100 cm, svjetliji i ukrašen tamnim kolutovima.

Kako živi, lovi i što jede

Njegova osobina samačkog života prekida se jedino u doba parenja kada se druže dvije životinje suprotnih spolova. Svoj teritorij, koji ljubomorno čuva, obilježava ogrebotinama po stablu i uriniranjem. Tigar nije isključivo noćna životinja, sreće ga se u bilo koje doba dana, gdje vreba plijen na rubovima šuma, u gustoj travi ili pored staze kojom prolaze životinje. Omiljena su mu mjesta uz rijeke i pojilišta. Najčešce kreće u lov početkom sumraka ili u rano jutro prije izlaska sunca. Vrlo je brz i nečujno se kreće, može odskočit vrlo daleko, kao i vrlo visoko. Loš je penjač. Voli vodu, dobar je plivac, a za vrućih dana rashladuje se kupanjem. Te njegove osobine stavljaju u opasnost ostale životinje za koje nisu siguran zaklon ni potok ni rijeka, koje u lovu bez poteškoća prepliva. U prirodi lovi i male i velike životinje, a poslastica su mu divlje svinje. Za velikih zima i u nedostatku hrane lovit će i miševe. Kada lovi, tigar vreba, iznenada se munjevito baca žrtvi na leda, te zabada kandže duboko u leda žrtvi. Ubijenu životinju odvlači duboko u gustiš, gdje jede do sitosti. Zna se i prežderavati, može pojesti i preko 20 kg mesa, nakon čega cijeli dan spava, prekidajući san jedino odlaskom na pojilo. On nije izbirljiva životinja, jede sve, od kože sa krznom pa sve do kostiju. Tigrovi su plašljive životinje, kada prvi put sretne čovjeka najvjerojatnije će se uplašiti i pobjeći, ali tigrovi koji često u prirodi dolaze u kontakt sa čovjekom uvide da je čovjek lagan plijen.

Ženka sibirskog tigra

Ženka sibirskog tigra manja je od mužjaka, ali ima sva obilježja kao i mužjak. Sibirska tigrica postaje spolno zrela sa 3 - 4 godine, kao i mužjak. Pari se desetak dana, a nekad i dulje. Nakon parenja ženka je gravidna od 105 do 108 dana. Nekoliko dana prije okota priprema gnijezdo. Tri dana prije okota sise se napune mlijekom i vidno objese. Vrijeme okota traje i do 9 sati ovisno o broju mladunčadi. Tigrica u leglu ima 3 - 4 mladunca, koji se legu u razmacima od 1 do 2 sata. Kako se mladunci kote, majka ih brižno suši lizanjem i odgriza pupčanu vrpcu, i za kratko vrijeme mali tigrić nalazi sisu i počinje povlačiti prvo mlijeko. Mladunci vec sa 2 - 3 tjedna otvore oči, ali još ne vide, tek sa 4 tjedna potpuno progledaju. Sa 2 mjeseca starosti počinju jesti meso, a mlijeko sišu sve do 7 mjeseci starosti, nekad i dulje. Mladunčad je veoma zaigrana, u toj svojoj igri uče vještini, koja će im trebati kad odrastu. Uz majku mladunci ostaju oko 2 godine. Nakon tog vremena odvajaju se od majke i počinju samostalan život.

Uzgoj sibirskih tigrova

Kod uzgoja sibirskih tigrova, posebno treba obratiti pažnju na prvih mjesec dana starosti. Ako želimo imati pitomog tigra, treba ga odvojiti od majke već sa mjesec dana starosti i hraniti na dudu specijalnim mačjim mlijekom u prahu koje se miješa sa vodom. Mačje mlijeko u prahu možemo kupiti u specijaliziranim trgovinama hranom za kućne ljubimce. Tim se mlijekom mladunče može hraniti od dana rođenja pa sve do odbijanja od cice. Sibirski tigrovi mogu se dobro pitomiti, sve dok se čovjek prema tigru lijepo odnosi i on će uzvratiti istom mjerom frktanjem i maženjem, ali čovjek mora biti uvijek na oprezu. Ponekad se želi vrlo grubo poigrati sa čovjekom, to je za njega normalna igra među svojom vrstom, ali za čovjeka opasna i može završiti ozljedama. Tigar u zatočeništvu je vrlo privržena životinja i jako vezana za čovjeka. Vrlo je inteligentna životinja. Ja sam u Hrvatskoj uzgojio nekoliko generacija sibirskih tigrova i imam dobro iskustvo sa njima. Jedna moja tigrica okotila je cak 6 tigrica, što je vrlo rijetka pojava, u zatočeništvu sibirski tigrovi odlično se razmnožavaju i mala je smrtnost kod mladunčadi.

Psi (Canidae) su porodica unutar natporodice psolikih životinja. U tu porodicu pripadaju lisice, razne vrste poznate pod imenom "šakali", kojoti, vukovi, ali i domaći psi. Danas su rasprostranjeni na svim kontinentima, ali ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj Gvineji, Madagaskaru i Antarktiku. Međutim, danas su gotovo svuda udomaćeni, i to uz pomoć čovjeka.

Psi su se razvili u oligocenu na području Sjeverne Amerike od životinje koja je bila veličine lisice a i potsjećala je na nju, samo što je još mogla uvlačiti pandže.

[uredi]
Izgled i građa tijela
Građom tijela psi se na prvi pogled ne razlikuju bitno od mačaka. Svi psi su manji rastom od velikih mačaka. Tijelo im je vitko, a glava malena, izbočena njuška je tupa. Trup im je udubljen u slabinama, a noge visoke s malim šapama. Na prednjim nogama imaju pet, a na stražnjim četiri prsta. Snažne pandže ne mogu uvući u šape, pa su tupe. Rep im nije dugačak, a često je obrastao čupavom dlakom.

Imaju krupne oči, a uši su im zašiljene i veće nego mačje. Ženke imaju brojne sise na prsima i trbuhu. Plodniji su od mačaka, i najčešće imaju četiri pa do devet mladunaca, iako su poznati i iznimni slučajevi od 18 pa i 23 mladunca u jednom okotu.

Najkraći je odgovor da mačke to doista mogu, ali još uvijek ne znamo kako to postižu. Možda osjećaju vibracije tla koje su toliko sitne da ih ne mogu detektirati čak ni seizmološki instrumenti. Zna se da se potres ''stvara'', ''nakuplja'' malo po malo, a nastaje odjednom. Možda mačke posjeduju nekakav sistem uzbune. Druga je mogućnost da mačke reagiraju na dramatično povećanje statičkog elektriciteta u zraku, koji, kako izgleda, prethodi potresima.
I ljudi reagiraju na te promjene, ali je njihova reakcija nejasna i specifična. Kažemo da u takvim situacijama osjećamo kao neko stezanje i lupanje po glavi, ali taj osjećaj ne razlikujemo, odnosno ne znamo razlikovati od onog što osjećamo nakon naporna dana ili kad nam se sprema gripa. Zato ne znamo čitati predznake, a mačke vjerojatno to znaju. Prema trećem objašnjenju radi se o tome da mačke posjeduju upravo nevjerojatnu sposobnost reagiranja na nagle promjene u jačini Zemljinog magnestkog polja. Takve promjene prate potrese. A možda se sve tri reakcije zbivaju istovremeno: detektiranje slabašnih drhtaja tla, promjene u elektrostatičkoj aktivnosti i promjene geomagnetskog polja. Jedno je sigurno: mačke se jako uzbude prije svakog potresa. Vlasnici mačaka koji su znali zašto su se mačke tako jako uzbudile i preplašile mogu upravo tome zahvaliti da su ostali živi. U mnogim slučajevima bilo je zapaženo da mačke pomamno jure po kući, kao da ih je obuzela očajnička želja da iz nje što prije izađu. Ako im se otvore vrata one izjure kroz njih kao da ih je uhvatila strašna panika. Neke se ženke čak vraćaju da bi iznjele mačiće na sigurno. Nekoliko sati poslije toga dođe potres i sravni kuću sa zemljom. Ova pojava zapaža se u gotovo svim područjima koja su naročito ugrožena potresom i danas se vrše ozbiljna znanstvena istraživanja s ciljem da se ustanovi kakve to signale mačke hvataju. Slične reakcije zabilježene su i kad su mačke svojim ponašanjem predskazivale vulkansku erupciju, ili dolazak jakih električnih oluja. Zbog njihove izuzetne osjetljivosti na stanovite pojave, mačkama se često i glupo pripisuju natprirodne moći. U srednjem vijeku to je za njih znalo biti kobno i mnoge su bile žive spaljene samo zato što je praznovjernim kršćanima izgledalo da posjeduju ''neprirodne moći''. Činjenica da danas znamo da je ova moć sasvim prirodna ne smanjuje njezinu čudesnost.